barell

Lično

23. decembar 2017.

Kako sam postao direktor Feravina

Na poslednjem Salonu Vina u Hajatu, bez pompe, u ozbiljnoj potaji, postao sam direktor Feravina iz Feričanaca...

Velika čast i obaveza iz naslova i podnaslova su definitivno u skladu sa Salonom. Prva stvar koja je sasvim u redu, prijatna je i imponuje, je to što sam na džemperu ponosno nosio bedž direktora najmanje velike i najveće male vinarije u Hrvatskoj. Uvek je bila zabavna ta suptilno – filozofska igra reči, inače nezaobilazna karakteristika svih malo kreativnijih kućnih zabava osamdesetih i devedesetih. „Sve je ništa, a ništa je sve...“ i slično.

Višegodišnji trud i rad se uvek isplate i ako ste dovoljno uporni, negde tamo gde duga spava, čeka vas ćup sa blagom. Marljivost, upornost, predanost... Sve je to potrebno, ali ne i dovoljno. Pošteno je sve to izneti kroz lični primer, manirom ocvale, selektivno brkate multilevel narednice: „Počela sam tako, slepica, kao i vi, a vidite gde sam sad!“ Elem, da bih postao direktor Feravina, morao sam puno toga da žrtvujem. Poštedeću vas nabrajanja i izneti samo najveću žrtvu od svih: Promenio sam ime i prezime! Prezime od predaka i ime koje su mi roditelji namenili nisu bili dovoljni. Jednostavno, za neke položaje nisu dovoljno atraktivni. A ni za ozbiljne manifestacije relevantni.

U poslu je jako važno da prepoznate trenutak. To što u prvi mah nisam prihvatio položaj direktora Feravina, koštalo me je nekih 12.5 Evra. Da sam i drugu priliku za ovu veliku obavezu i ništa manju čast odbio, ceh bi bio 25 Evra, što je i logično. Ova računica malo ljulja tezu o neprocenjivosti štete, sa čim se slažu moji prijatelji iz Generali osiguranja. Stara sumerska poslovica lepo kaže: „Ako nećeš da budeš direktor, nego običan ti, onda ćuti i gutaj!“ Da bih izbegao lascivni podtekst poslovice, preciziraću knedlu kao objekat gutanja. Suvu, nedokuvanu i ponižavajuću knedlu od koje se poprilično štuca. Umesto da postanete direktor sa novim identitetom, postanete plitka estradna zabava.

Promena identiteta i laskavi položaj direktora sjajne hrvatske vinarije kao demonstracija naknadne pameti bi svakom moralnom biću predstavljali problem. Međutim, na Salonu sam primetio da je jako puno ljudi mudro izmenilo svoje identitete. Neke osobe i neki bedževi, behu nespojivi. Znam čoveka, znam bedž, ali ih teško povezujem. Neki su menjali i pol! Miloš sa fenomenalnim sisama, Sanja sa bradom dostojnom arhimandrita, Nikola u suknji... Končita Salon Vina, rekli bi cinici. Ovde me je strah da citiram molbu sa jednog štanda: „Ne znam gde mi je karta. Daj mi tvoj bedž da pušim!“, zbog pomenutog lascivnog podteksta.

Kao direktor Feravina, mogu reći da sam izuzetno zadovoljan našim prijemom kod publike. Naš glavni baja za izvoz, Josip (Pavičić) je već temeljno prekaljen u Beogradu. Embrion suze u njegovom oku samo odražava iskreni strah od potencijalne asimilacije. Inače, svugde gde izvozimo („Od Francuske, do Meksika...“, da malo otmemo od Štulića) on se već oseća kao domaći, ali nekako ovde baš pliva. Svetski čovek. Bila nam je čast da pokažemo ljudima dokle mogu da „dobace“ graševina (grašac beli, italijanski rizling, Grizling) i frankovka. A doneti su i internacionalni aduti. A imamo i penušavac, VIRTUOzan! A sve na izvol’te. Pošto je to uglavnom ista publika, mi kao Feravino smo već poznati ovom krugu ljudi. Za takve smo doneli malo nečeg čega gotovo da i nema, a slatko je. Ma, mi kad izaberemo bobice, onda je to stvarno izbor... I izbor Borisa, koji nije bobica, ali je Najdanović i koji beleži sve ozbiljnije poslovne rezultate kao naš distributer, smatramo za pun pogodak. Centrala za sve raspoložive Dike i Miraze je njegov bar na Krstu.

I tako... Jedan dan si direktor Feravina, a već sutra se vraćaš u svoj običan život, sa svojim imenom i prezimenom. Dečija igra pogađanja ličnosti će se nastaviti dogodine, za sve one koji imaju džigericu da je igraju. Kada se već pravi selekcija izlagača (po predanju je tako), onda bi valjalo da se napravi selekcija i onih koji dolaze na Salon, pošto neki to čine već godinama i afirmativno sa njega izveštavaju, kolegijalno sklanjajući od javnosti nedostatke. Da se ne ponovi ovogodišnja situacija sa nekim poznatim kolegama iz inostranstva, kojima se i ne odgovara na mail. O cenama parkinga i generalno svim cenama, suvišno je i pričati. Ali, „Dok je ćurani, biće i podvarci!“ (narodna poslovica)

 

direktor

 

Profesor Dionisije

"Dok čovek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca. Čim se uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala."

Volter