barell

Intervju

10. jun 2014.

Miodrag Bjelica – Saga o grafitu Babaroge

Za Vinovnik govori Miodrag Bjelica, vlasnik istoimene vinarije. Nije retka pojava da vam neka vinarija skrene pažnju. Poenta je da vam tu pažnju i zadrži. Ovde imamo taj slučaj.

Verovatno najveće bogatstvo srpske vinske scene predstavlja gotovo neverovatan šareniš osobina ljudi koji ta vina prave. A u performanse vina su, složićemo se, nesumnjivo uzidane crte karaktera vinara. Nema tu laži. Ološ ne pravi dobro vino, kao što sjajan čovek pravi bar pristojno. Dragom Bogu hvala, vina je sve više i više. Kada je već tako, onda je izuzetno važno za svakog vinara da baš istakne taj svoj žig i rođeno vino učini prepoznatljivim, drugačijim i posebnim. Jedan od onih koji su u tome gotovo školski uspeli je i Miodrag Bjelica, vlasnik Vinarije Bjelica. Na moje iznenađenje, rado je pristao da govori za Vinovnik. Osnovni problem ovog razgovora je samo u tome što smo se čestito raspričali, a na internetu, poštovani čitaoče, ne postoje odgovarajući poluprečnici živaca za duge tekstove. Stoga je ovde samo odabrani delić konverzacije, ali o vinaru Bjelici i Vinariji Bjelica prava priča tek startuje.

 

Pre svega, ovo je velika čast za Vinovnik, pošto je poznata tvoja postojana uzdržanost kada su mediji u pitanju.

MB:
Nisu svi mediji isti. Izvoli! Šta te konkretno interesuje?

Interesuje me samo sve. Pri prvom susretu sa vinima Vinarije Bjelica, zaintrigirala su me imena i „ludački“ dobar dizajn etiketa. Grafiti, Saga, a evo od skoro i Babaroga... Kako je to sve počelo? Ko je i kako davao imena? Uostalom, otkud ti u ovom vinskom svetu?

MB:
Sam razlog mog ulaska u svet proizvodnje vina donekle deluje naopako. Nisam se tu našao da bih preko vina pravio novac...

Nego da „slupaš“ postojeći?

MB:
Da, da... Tako nekako. Dakle, povod za proizvodnju vina nisu bile pare, već neki oblik ludila. Ne znam da li sam ti to već pričao, ali jedan Francuz je tvrdio da ako osamdeset posto tvoje okoline smatra da si klinički lud, onda imaš izuzetne predispozicije da budeš vinar. Konkretno, pre izvesnog vremena je pokrenut vinski zamajac u Srbiji, a ja sam sukcesivno postajao sve veći ljubitelj vina, pa se gro mojih druženja sa prijateljima svodilo na isprobavanje boca koje su nam dolazile pod ruku. Bilo je dosta toga iz inostranstva, ali smo isprobavali i neka naša...

I onda je tebe bilo sramota što nemaš svoja?

MB:
Naravno. (smeh) Sve je počelo jednog popodneva u taštinoj vikendici. Bacio sam oko na petnaest čokota ispred kuće i ugledao vrlo interesantan teren, koji ranije nisam zapažao. Zemlja raskošno crvene boje, sa dosta krečnjaka! Kao u Hercegovini... Automatizam je nalagao da se od tog trenutka dam u poteru za parcelama gde bih gajio vinovu lozu. Preko puta te taštine kuće u Banstolu, nalaze se Veliki Vrhovi. Lepo, strmo, ne štedi ga sunce, zemlja ista... Ne budem lenj i „iskopam“ čoveka čija je parcela. Ispostavi se da je to tip koji kupuje i prodaje zemlju.

Zemljišni nakupac?

MB:
Baš to. Cena kojom je nastupio me je automatski oterala, pošto je to bilo otprilike kao da je tu predviđena izgradnja besnog hotela. No, zainatim se i krenem u dalju poteru. Nađem još jednu sjajnu parcelu, ali baba koja je bila vlasnik zemlje biva hospitalizovana. Krenem sa advokatom i sa kupoprodajnim ugovorom u bolnicu, međutim bilo je kasno.

Nisi joj falsifikovao palac?

MB:
Ma potpuno neverovatna priča. Nisam tada znao da je bila baš toliko bolesna...

Indijci i Turci takve priče maksimalno arče u kontekstu beskonačnih igranih serijala.

MB:
U svakom slučaju, cele te zime sam se, onako iznerviran, posvetio traganju za odgovarajućom zemljom. Da sve to ne ostane nezapaženo, potrudili su se stanovnici sela po Fruškoj Gori, pošto se proneo glas kako Rusi špartaju okolo u džipovima i kupuju zemlju. Kada sam pitao gde su bili konkretno, navodili su isključivo mesta gde sam u to vreme bio samo ja. Da ti skratim priču, u Čortanovcima sam našao sjajnu parcelu na srednjem bregu.

Ali to je vikendaško selo. Verovatno su ti ogulili epiderm?

MB:
Tada su mi prijatelji rekli da sam previše platio, ali se ispostavilo da i nije bilo baš toliko skupo. Tu se završava sektor vikendica, vidi se Avala, a priroda gotovo netaknuta: Klikću orlovi, jure se fazani... Zemlja kao iz knjige, opasana šumom, van onog vikendaškog stereotipa zevanja u tuđi tanjir, pošto su placevi od po dva ara. Kupim, dakle, ja tu zemlju...

U koje doba se sve to dešava?

MB:
Pre pet godina. I krene sadnja... Naravno, sve kako ne treba! Prvo sam otišao na poljoprivredni fakultet, kupio sve što sam našao od udžbenika i pročitao. Ali, jedno je teorija, a drugo praksa. Zasadim vinograd, odem na more, a nisam znao da korov raste deset santimetara dnevno. Kada sam se vratio sa mora...

Sačeka te dekor za akcioni film „Indijana Džons i potera za izgubljenom gidžom?“ Džungla za koju je i mačeta – grickalica...

MB:
Otprilike tako. Jedva smo to nekako regulisali, a i koštalo je... Elem, prođe ta prva godina i meni se javi onaj čovek sa početka priče, kako si rekao - nakupac, da mi ponudi onu prvu parcelu. Lepo mu odgovorim da bih rado kupio, ali da njegova zemlja košta kao na Vračaru, i da mogu da mu platim samo onoliko koliko sam platio parcelu u Čortanovcima. Javi se on sutradan ponovo i pristane. Uz to, dodao je još nešto zemlje pa ja sve to lepo kupim i zasadim šardone...

A jesi li se širio i u Čortanovcima? Koliko ukupno imaš zemlje pod lozom trenutno?

MB:
Kupio sam još u Čortanovcima i sve to zajedno je sada nešto oko četiri hektara, odnosno dvadesetak hiljada čokota. Plan mi je da na obe lokacije zaokružim nekih deset hektara. To je neka mera koja zadovoljava moje potrebe, ali iziskuje i selidbu vinarije iz porodične kuće u Novom Sadu, u poseban objekat. Prve godine sam napravio onoliko vina koliko sam bio spreman da bacim, sledeće četiri i po hiljade litara, prošle godine trinaest, ove verovatno dvadeset i tako...

Dobro, razumeo sam taj naporan deo trase na putu ka vinu. Međutim, to je vinogradarski deo storije. Kako si avanzovao u vinara?

MB:
Dok je moje grožđe „stasavalo“, a da ne bih dangubio, pozvao sam Savu Jojića – Mačka, koga znam iz nekog drugog života, pošto je on kod mene štampao sav reklamni materijal. Pitao sam ga da li mu je potrebna radna snaga u procesu berbe i prerade.

Sava je sjajan tip. Primio te?

MB:
Prvo se šokirao, pošto sam insistirao da radim za popularnih nula dinara na sat. Bili su to nezaboravni dani u njegovom podrumu. I danas pamtim neke pljeskavice koje smo Srđan (Lukajić, izuzetan mladi enolog – prim. Vinovnik) i ja, jeli u cik zore negde u Irigu. Bez šale, tada sam dosta naučio o proizvodnji vina. Bar mi se tako činilo. Naravno da to nije bila sva pamet ovog sveta, ali za sam start proizvodnje je bilo zadovoljavajuće dovoljno.

Dobro, to je trajalo kratko. A u međuvremenu...

MB:
U međuvremenu sam kupio malo grožđa da vežbam. Interaktivno sa sazrevanjem ideja u mojoj glavi, konsultovao sam neke renomirane glave: Vlada Nikolić, Popov, neki Francuzi, Italijani... I iz svega što sam čuo, a slušao sam svašta, nametnulo se izvlačenje najmanjeg zajedničkog sadržaoca, kao rešenje. Mnoge ideje sam isprobavao, a neke su i dan danas po bocama. Moj podrum je tada bio prepun staklenih balona u kojima sam se, da tako kažem, igrao. Sušio sam, recimo, neki traminac na terasi, od koga je ispalo pedesetak litara vina.

I šta se dešavalo u tom staklu?

MB:
Bilo je tu nekih tridesetak staklenih balona, koji su trpeli savete koje sam primao. Štos je u tome da isprobaš što više varijanti. Podrum je ličio na hemijsku laboratoriju iz devetnaestog veka. Ispred sebe sam imao sudove u kojima se nešto dešava, a na telefonu non stop Srđana Lukajića. Onom tramincu nisam mogao pištoljem da prekinem fermentaciju... Uglavnom, tu je na neki način trasiran put kojim će se kretati proizvodi Vinarije Bjelica. Inače, velika je stvar kada u najužem okruženju imaš pomoć. Supruzi sam ređao čaše sa uzorcima i ona je, ali zaista svojevoljno, učestvovala kao degustator u svemu. Gotovo nepogrešivo je prstom pokazivala na čašu u kojoj je vino na kome sam najmanje intervenisao. I tada skapiraš da pravo vino nastaje od onog grožđa koje uspeš najmanje da pokvariš.

Tvoje je samo da izdresiraš grožđe za drugo agregatno stanje. Ali da se vratimo na etikete, sa čime smo počeli. Grafiti, Američki Grafiti, Frensis Ford Kopola, producent koji danas ima svoja vina... Da li je to neka veza?

MB:
Ne, nije direktno povezano, mada moram reći da sam probao njegova vina. Konkretno Grafiti... Vezan sam za neku drugu muziku i gađam neku drugu publiku od one koja bi trebalo da predstavlja „opšte mesto“. Grafiti su direktna posledica moje fasciniranosti umetničkim andergraundom, konkretno baš crtanjem po zidovima. Imaš recimo Benksija koji je multimilioner, a crtač grafita. Kod nas postoji prilično jaka scena i pošto će svake godine dolaziti do rokade grafita na etiketi „Graffiti“, planiram da neke ozbiljne radove na ovaj način sačuvam od zaborava i zuba vremena. To je nezaštićena umetnost kojoj je rok trajanja limitiran rokom trajanja podloge, odnosno fasade. Bob Marli sa Lekinog Brda je sledeći... Preorijentacija na domaće majstore je logičan sled, pošto ovi napolju gaze putem komercijale, pa samim tim gube autentičnost, a naši momci nose kapuljače, kriju se... Njih čak i hapse zbog umetničkih radova.

Graffiti je naziv koji se nalazi na dve etikete, crvenoj i roze... Da li je to zbog istog ili sličnog sortnog sastava?

MB:
Pa da. U rozeu ima i kaberne sovinjona, a crveni Graffiti su simbioza merloa i marselana. Znam da ćeš me pitati sada zašto marselan? (Vinovnik odmahuje glavom) Svejedno, kako god... Ubeđivali su me da ne sadim kaberne, pošto navodno nije naročit na Fruškoj Gori, a da će se marselan pokazati bolje, te da sazreva kada i merlo, pre kabernea, što se ispostavilo da nije tačno. Sadiću i kaberne sasvim sigurno, iako sam tim „pipavim“ marselanom izuzetno zadovoljan. (Vinovnik klima glavom) Potpuno luda sorta...

A reci mi, molim te, Babaroga!? Kako? Zašto? Odakle baš to ime? Etiketa je definitivno, po meni laiku, ubedljivo najupečatljivija od svih koje sam ikada video. Ko je to crtao? Ko su modeli?

MB:
Babaroga je šardone barik, što ti je poznato. Ime je nastalo kao igra u kući. Meni je podrum u sklopu kuće i starija ćerka je zezala mlađu, a stalno to rade, kako je opasno ići u podrum, pošto je tamo Babaroga. Mlađa je rekla: „Znam, tamo je vino!“ I meni je tako sinula ideja... Etiketu je crtao Ivica Stevanović, čovek koji se samo time bavi.

Crta karakondžule?!

MB:
I to radi sjajno, kao što vidiš. Oduševio se imenom vina i bilo je potpuno jasno da će taj crtež ispasti ovako kako je ispao. Bolje ne može. Ne postoji konkretna dama koja je pozirala za Babarogu, a deca koju Babaroga pokriva su upravo moje ćerke. Bili su to mučni pregovori oko toga koja je koja, koja se bolje vidi, koja je napred, ali je i to na sveopšte zadovoljstvo rešeno.

Sve je to pun pogodak, što mogu i lično da potvrdim, nakon degustiranja Babaroge. Ono što me još interesuje su takmičenja. Gde si do sada slao vina?

MB:
Prošle godine sam na nagovor Srđana i još nekih prijatelja poslao vina u Beč, da bih po njima, video gde sam i kako to neko drugi, neki stručni žiri, vidi i doživljava moja vina. Dobio sam tri srebra, za sva tri vina. Posle toga je usledio Veliki Test Vina u Beogradu, o čemu si i pisao, a gde su crveni Graffiti dobili zlato. Ove godine je ta moja trojka poslata u London, na Decanter, pa ćemo videti šta će se desiti... (U vreme razgovora nismo imali informaciju da su sa takmičenja stigle pripadajuće medalje, na čemu mu od srca čestitamo.)

Ti jesi svestan sebe i svog rada, ali neki pečat sa strane uvek dobro dođe... U svakom slučaju, vinarstvo je ozbiljna varijanta Odiseje i zaslužuje podršku i pomoć.

MB:
Svakako da je tako. Ono što je jako važno naglasiti, uz opasnost da zazvučim „nenormalno“, svakako je izuzetno dragocena i neočekivana pomoć države. Ne znam precizno ko je zaslužan, ali to je fakt.

!?

MB:
Izvini, da nije bilo ozbiljnih subvencija i pomoći države, mnogi od nas se ne bi usudili da u ovu avanturu uopšte ulaze. Moglo je te pomoći biti više, ali i daleko manje. A mogla je i da izostane potpuno. Tako da se komotno može reći da je za renesansu srpskog vinarstva poprilično zaslužna država, ministarstvo poljoprivrede ili već neko odozgo... Naravno, kada dobiješ sa tog mesta nešto tog tipa, svakako da postoji „kvaka“. Tek po podizanju zasada kreće hod po mukama u svakom smislu. No, najbitnije je da se, po mojoj proceni, bar devedeset posto novih zasada podiglo uz pomoć tih subvencija. Ima tu i zloupotreba, propusta, gotovo nepremostive birokratije, ali stvar je ipak, kako tako, funkcionisala. Kada bi bilo malo više sluha, verovatno bi mogli još neki segmenti industrije vrlo brzo dostići nivo našeg vinarstva danas. Taj nivo je zaista za respekt, pre svega ako se posmatra kvalitet.

Ti si, dakle, prilično zadovoljan zacrtanom putanjom srpskog vinarstva?

MB:
Sve što se dešava oko te priče je izuzetno pozitivno i korisno. Ne kupuje se više grožđe iz Makedonije u tolikoj meri, pošto je zasada, kako maločas rekoh, sve više. Vino se sve više pije, sve se više o vinu priča. Svemu tome svi dajemo doprinos. I mi koji pravimo i vi koji to pratite... Generalno, ponekad se čak i preteruje, pa je potrebno malo kanalisati stvari.

Pa dobro, svi sazrevamo, razvijamo se i napredujemo. Hvala ti puno na razgovoru i želimo ti puno uspeha u daljem radu.

MB:
Nema na čemu. Imaš otvoren poziv...

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije