barell

Događaj

25. februar 2019.

Deseti BeoWine fair – Jubilarna najava proleća

Završen je deseti BeoWine. Šta i kako dalje?

Pre svega, dok Sizif ljubomorno čuči u ćošku i cucla skisli jogut, da po ko zna koji put raščistimo neke stvari. Postoje tri vrste vinskih manifestacija. U pitanju su sajmovi, festivali i saloni. Festivale i salone ovoga puta štedimo, pošto nam se završio jedini sajam vina koji imamo. Sajam je manifestacija na kojoj se prodaje pre svega prostor. Kada firma zakupi prostor, kreira ga u okviru svojih mogućnosti i potreba, sa ciljem da napravi neki posao. Posao se završava za stolom, oči u oči, a ne preko kofe sa ledom. Iz tog razloga je važno obezbediti deo štanda u te svrhe. Sajam je posao, pre svega! Stoga, svako ko želi na sajam, trebalo bi da ima jasnu ideju šta želi i na koji način. U srpskom vinskom prostoru, ponavljam, jedini sajam je BeoWine (BW). Jedini... Zbog toga nam je mnogostruko važniji no što se to kapira.

Verovatno zbog cena, davno smo prorekli da će BW poprimiti čisto festivalski karakter. „Grupni nastupi“ drastično seku prostor (fizički nema mesta za poslovne dogovore) i sve se svodi na klot degustacije. Koliko para, toliko nota... Rejoni i(li) regioni pazare deo hale, pa dolazimo u situaciju „šalter služba“, koja nije dobra za instituciju sajma. To ima nešto malo više smisla kada se nastupa u inostranstvu, gde je potrebno integrisati sve snage i nastupati kao evropska, nedovoljno poznata, ali buduća vinska sila. Tamo negde se predstavlja zemlja, odnosno teroar. Na BW je to nepotrebno, pošto je publika upoznata sa teroarom i uputnije je demonstrirati individualne performanse u okviru opšte slike. Da budemo krajnje precizni, takve prezentacije su u redu ako je u pitanju dnevni festival. U velikoj hali, toliko dana, svakako da ne... Umesto da se priča širi, ona se skuplja. I krivica za takvu situaciju se širi, na sve strane...

Najkorisnije bi bilo napraviti sastanak menažmenta Beogradskog Sajma i predstavnika vinara (tonovi sa tih pozicija su unisoni, inače...), pa uraditi rekonstrukciju koncepta u duhu sadašnjeg trenutka, koji je jedini relevantan. Nekada se razgovaralo sa Vivisom, dok je to imalo (izuzetno mnogo) smisla, a danas bi valjalo naći neki drugi modus. Upadljivi izostanci većine krema srpske vinske scene su grdna šteta za sve. Za taj krem, za BW, za poslovne ljude, pa i publiku... Klasičnoj publici odgovara i ovako kako je, što je činjenica koja održava BW u životu. Problem je širenje vena osoblja iz vinarija za pultićem, burencetom, čime god... Njima je „Dan prođe, a sajam nikako...“

Problem zvani „četiri dana“ se ove godine vratio na tapet, nakon prošlogodišnja prihvatljivija tri. Dok BW ima status USB kabla koji spaja kapiju i turističku ponudu, ideja o vremenskoj redukciji neće proći. I ovo je tema za menadžment Beogradskog Sajma. O „bežaniji“ poslednjeg dana, već je izlišno govoriti. Sajam je posao i u svetu se obavezujete da ćete biti u svom prostoru tokom cele manifestacije. Naime, neko plaća kartu da bi posetio sajam. I kad bi baš svi „zbrisali“, pošto im je dosta? Da se vrate pare za karte, koliko god iste koštale? Ne ide... Postoje vinarije koje tradicionalno nisu tu poslednjeg dana. Tako više ne može! BeoWine je važan...

Posebne simpatije brojne publike poslovično poberu vinarije koje samostalno nastupaju. Tu su uglavnom veliki proizvođači (kvantitativno, a neki i kvalitativno) koji prostor domaćinski iskoriste kreirajući poslovno – prijateljsku atmosferu. Verujem da od toga i imaju neku fajdu. Kada BW bude nezaobilazna stavka u kalendaru svih distributera i relevantnih ugostitelja, onda će to biti druga pesma. Da ne pričamo o zakazanim vertikalnim i horizontalnim degustacijama naših sjajnih vinarija na samim štandovima. Do sada se nešto ne sećam da je iko ikada to izveo na BW. Pričam baš o štandu, ne eksterno... Da li je to baš toliko komplikovano izvesti? Ne bi trebalo... Zakazuju se otvaranja pojedinih retkih boca, ali toga ima na bukvalno svakom vinskom događaju. Gre’ota. BeoWine mora biti nešto drugačije od svega, pošto je sajam, pobogu.

Ono čega nikada ne manjka, to su odlična vina i publika. Kvalitet vina je izuzetan i blizu smo jedinog razumnog ideala, a to je da niko ni za kojim štandom, ne otvori neispravno ili lošeg kvaliteta vino. Sve je više vina, sve je više vinarija, sve se više razmišlja o „zadnjoj rupi na svirali“ – estetici. BeoWine ima sve uslove da osluškujući realne potrebe izlagača i publike, naprosto eksplodira (nije ideja za Talibane – prim. aut.) u drugoj deceniji svog postojanja. Potpuno je jasno da postoje uslovi, pošto je broj vinara koji su prošetali halom značajno veći od broja onih koji su izlagali. Da im se ne sviđa, ne bi ga ni konstatovali. Ovako, tu su svake godine i to govori dovoljno.

Prateći program je velika boljka, koja ni ove godine nije rešena. I nema više izgovora tipa: „Kraljevi iz Plantaža napravili žurku, pa je irelevantno na kom jeziku se obraća ambasadorka Indije“... Tek veća koncentracija srpskog proizvodnog vinskog krema bi kao posledicu imala jak prateći program. Do tada ga je bolje ukinuti ili što bi moja pokojna prababa rekla: „Sine, ako već visi, bolje iseci. Nemoj da ti otpada polako...“ Jedino što iz postojećeg pratećeg programa ima perspektivu je takmičenje. Ocene su po običaju bile preniske, ali to je do žirija koji se poslovično pravi oštrijim no što to ima smisla. Stoga bi svi vinari na svoje ocene komotno mogli da dodaju po još pet poena i ne bi pogrešili. Ocene su jedno, a medalje nešto sasvim drugo. Sve ono što je dobilo medalje, te medalje i zaslužuje. Empirijski provereno.

Sve u svemu, za nama je turbulentnih deset godina BeoWine-a. BW je institucija koja se voli i koja nam svake godine najavi hedonističko proleće. Prva decenija je protekla u beskrajnoj poteri za dobitnim konceptom. Vreme je za radikalne rezove ka opštem boljitku. Onako kako se vino menja na skoro dnevnom nivou, tako bi valjalo menjati i sve oko vina. Vidimo se i dogodine, kao i svake godine.

 

Profesor Dionisije

"Danas se uopšte ne isplati imati pare!"

Snowy White