barell

Događaj

25. februar 2015.

Vukoje – Priča o dve zastave

Temena kristalne rešetke pratećeg programa BeoWine fair-a činila su rafalna obraćanja fokusiranih Šumadinaca. Svoj prostor unutar te konstrukcije našao je jedan čovek – Radovan Vukoje

Kada mi je pre desetak godina „čuveni“ veterinar iz Bloka 70 objašnjavao na frfljavom latinskom kako mora da mi eutanazira prijatelja, shvatio sam, iako ne znam uopšte latinski, da ga ne zna ni on. Nisam mu odvojio jajarsku lobanju od ostatka organizma i završio na robiji, pošto mi se žurilo kod ozbiljnijeg veterinara koji će mi naknadno spasiti kuče. Taj ozbiljniji mi (sećam se da se zvao Janko, sa Ceraka) nije govorio na latinskom, ali je odlično znao srpski. Svako ko mrsi, mrsi zato što je neuka budalčina koja autoritet zida na nabiflanim frazama. Najveći eksperti i stručnjaci uvek govore razumljivo, ne mistifikuju sebe i svoju delatnost... Iz njih zrači poverenje. U gostima nam je bio Radovan Vukoje, čovek koga smo savršeno razumeli!

Zašto je Vukoje bio sam, kada su najavljene još neke njegove kolege iz Republike Srpske? Jednostavno, BeoWine fair sa svoja četiri dana je naprosto prevelik zalogaj po nekoliko osnova. Vremena se u vinarstvu nema za bacanje i obaveze su ostale najavljene učesnike odvukle dalje. Verujemo da je bilo tako. Nije bilo previše publike, ali vinske radionice i nisu poznate po meksičkim stadionskim talasima. A još kad je zakazana „sabajle“... No, ko je došao, nije zažalio. Naprotiv! Podrumi Vukoje su firma koja je sinonim za vino, kao i za Trebinje, u izvesnom smislu. Radovan je na radionici predstavio svoje, kako je rekao „dve zastave“: Belu - otelotvorenu u žilavci i crvenu - koju nosi hercegovački, karakteristični vranac.

Prisutni su odslušali jasnu i konciznu storiju o dve sorte koje su svoje mesto pod suncem (i to kakvim) našle u čudesnoj Hercegovini. Manirom čoveka koji svakodnevno govori za javnost, Radovan se u polusatnom izlaganju osvrnuo na istoriju, autohtone sorte i komparativne prednosti za gajenje vinove loze u podneblju iz koga dolazi. Naveo je podatak da žilavka u tom kraju datira još iz doba Rimljana. Samo ime joj asocira na žilavost tokom opstanka u hercegovačkom kršu. Sađena je na prostoru cele bivše Jugoslavije, ali se nekako potpuno „snašla“ baš u Hercegovini. Iz onog „Rimskog“ doba beleži se kao vino careva. Vrlo razumljivo, tako je nazvan i najekskluzivniji brend ove firme. Betoniranju termina „carska žilavka“ pomogla je i vekovima kasnije sklonost austrougarskog dvora prema ovoj ćudljivoj sorti. Žilavka Podruma Vukoje dolazi sa lokaliteta starog preko 120 godina. Preciznije, vinograd je podignut 1894-te godine. U rukama Vukoja je 15 godina, obnovljen, osvežen i izdašan. Za žilavkin današnji izgled, što bi rekle kolege iz jezivih medija, zaslužno je ukrštanje sa rajnskim rizlingom, etabliranim adutom za dugovečnost. Med, vinogradarska breskva i hercegovačko začinsko bilje, čine začarani aromatski trougao, koji ovom gliceroznom i moćnom, izrazito mineralnom vinu lepi etiketu osvajača. Osvajača ozbiljne publike, razume se.

Nosilac crvene zastave je, iz perspektive Hercegovaca još uvek „gušter“, ali bezrezervno prihvaćen. Moćni vranac, odomaćen sredinom dvadesetog veka u Hercegovini, omiljen je i sađen širom Balkana. Verovatno na ovim prostorima ne postoji sorta (oko koje je opšti grabež za termin – autohtona) koja je toliko različita od države do države. Hercegovački, crnogorski, makedonski, srpski... Naravno da postoje zajedničke crte, ali opet deluje kao da svaki nosi pasoš. U istočnom delu Hercegovine, vranac je potpuno potisnuo blatinu i još neke manje poznate sorte. Ako je pravi, on naprosto gazi konkurenciju. U Podrumu Vukoje ga puštaju da dobro sazri i malo dehidrira. Radovan kaže da se njihov „gusti“ i izuzetno ekstraktivni vranac prepoznaje po čokoladnom tonu ispod višnje. Po njihovim iskustvima, a dosta su eksperimentisali sa drvenom „uniformom“, barik od slavonskog hrasta je dao najbolje rezultate. Stoga je taj hrast dominantan kod njih u podrumu. Svi drugi, sem slavonskog, narušavali su pečat podneblja, što je iskonska šteta. U slavu nosioca njihove crvene vinske zastave u podrumu Vukoje su tekuću godinu nazvali - godinom vranca.

Uz par konkretnih odgovora na pitanja iz publike, Radovan Vukoje je završio svoje perfektno i jasno izlaganje. Ponosan na kraj iz koga dolazi, verovatno još ponosniji na ono što proizvodi, a najponosniji na činjenicu da je uzoran porodični čovek, Radovan je obećao dolazak i sledeće godine na BeoWine fair. Dao je i par sugestija organizatoru u vezi potencijalnih radionica, što je naravno, prihvaćeno. Radovan Vukoje, naš gost i čovek koga smo savršeno razumeli.

 

Profesor Dionisije

"Danas se uopšte ne isplati imati pare!"

Snowy White