barell

Lično

2. april 2018.

S one strane štanda

Salon vina u Kragujevcu iz druge prespektive.

„Brate, idem da močam... Pomozi!“ (Pomognem... Mislim, zamenim čoveka.)
„Tu ti je otvarač... Ok, imaš svoj. Izvini! Samo nešto da pregrizem.“ (Samo ti jedi, tu sam.)
„Evo me za pet minuta. Ako neko dođe... Ma znaš sve, jebi ga, bolje i od mene.“ (Preteruješ...)
„Sve imaš. Ovo premijum ne otvaraš, sad ću ja...“ (Ti ćeš da mi kažeš šta da otvaram!?)
„Stvarno, ako ti nije teško. Mislim, ako ne možeš, nema veze, nek stoji prazan štand. Moram da...“
Ma samo idite. Ništa lakše nego biti za štandom... BILO KOJE VINARIJE!

Prvi pasus nije personalizovan, pošto se i ovako ljudstvo meša i komeša po vinarijama, te da ne izazovem neki belaj. A mnogi su za ovu nepunu deceniju obilazaka vinskih manifestacija imali razne nužde. Od najbanalnijih pokerskih (manja – veća), preko nikotinskih i prehrambenih, umereno švalerskih, do zdravstvenih... Do čuku (60 minuta) vremena ih menjati je u redu. Čak je i zadovoljstvo. Mogu i kolenom da otvorim vino.

E sad, kao što mogu da budem jako zabavan, te informativan i konstruktivan, umem da budem i nadrkan na štandu, naročito ako priđe neko iz „daj nešto belo“ životinjske vrste. Te izbacuju i iz zatvora zbog lošeg vladanja (smaraju). Dakle, nađe se i odvratnih ljudi u publici, a štopciger je dušu dao da se nekome invazivno ’oprave sinusi. O flaši da ne govorimo. Ona je anatomski oduvana za filozofske rasprave sa neprijatnim alkoholičarima.

Sve sam ovo već iznosio Đoletu (Đorđe Jotić, vlasnik vinarije YOTTA), koji je logično, bio poprilično usplahiren na pomisao da ću ići sam i predstavljati našu vinariju na Salonu u Kragujevcu. Đole jako dobro zna koliko mogu da budem neprijatan, ali Đole isto tako dobro ne zna kakav je narod u Kragujevcu. Moj je posao da to znam! Divan i kulturan svet je dobio od mene najkulturniji mogući pristup, kako i priliči. Tu i tamo je po neko davio, ali kad te guze kulturno, onda ti samo ostaje da ponudiš i salvetu, aperitiv, osveženje...

Neki simpatičan tip, koji bi se saobraćajnom panduru svakako upisao u High Scores nakon duvanja u uređaj, čak je i kupio YOTTA Prokupac u magnum izdanju, a do kraja Salona se nije vratio da ga pokupi. Ako ga neko zna, nek mu kaže da mi se javi. Dobiće ga. Boce srpskih vinara su poštene, kao i ljudi koji ih prave. U priličnoj većini. Rođo, javi se! Doneću ti lično, pošto i onako moram kod brata Čombeta u Mustang, službeno i prehrambeno, a obećao sam se i u Grošnici. Novakovići su pametni, duhoviti i imaju odlična vina.

Nego da se vratimo mi na moje premijerno celodnevno džuprenje uz „lutku“ od štanda. Kad kažem lutka, a znate da sam vasceli život bar dvosmislen, ipak bi trebalo da objasnim. Jezikom dilera, lutka znači polovina (polutka), a imao sam pola štanda. Druga polovina je pripala Milanovom Podrumu, bratskoj nam vinariji. I Milan ima odličnu belu kupažu koje se zove Lutka. Pored mene je bio dragi prijatelj Miloš Kalapiš (sve samo ne lutka) u dresu vinarije Minić, tako da se sa vinom Lutka završava dvosmisao. Milanče i ja smo se složili da nam je štand mali, pa ćemo sledeće godine da se raširimo na dva velika ili nas biti neće.

I eto... Kako sad da ne digresiram? Stajao sam ceo dan, a tesno u tri lepe. I pored Milan, a Milan je meni asocijacija za stajanje. Mada, tada je bilo i gore, pošto je prvog dana bila jeziva magla, pa smo blejali dva dana za redom na Marakani po šest sati. I dalje mi nije jasno kako nisu priznali onaj gol kad se Maza Vasilijević upetljao u mrežu kao tovljeni brancin... Nema veze.

Pre dve godine smo u Hotelu Kragujevac (drugi salon po redu) jeli fenomenalan gulaš i sad po inerciji jedemo i dalje. Ovogodišnji ručak je bio bizaran, pa ni to nećemo više praktikovati. Ili vraćajte onaj gulaš! Priprema je baš trajala pa sam u beznađu trenirao telekinezu na viljušci kao Kustino ciganče, a štand prazan. Ručak je imao samo jednu dobru stranu: Selfi sa Stevom (Stevan Kostreš – dobri duh Vinarije Kovačević) je već tradicija, a pošto ih imamo sa jedno dvesta događaja, možete uskoro očekivati i izložbu. I mada je blagorodni Milan rekao da mogu slobodno da jedem na miru, žurio sam pošto je i kod njega na „lutki“ bila gužva. Ipak je jedini napravio Beli Prokupac... Stoga sam ručao za kraće vreme no što neplaćeni pop otalja opelo. A dole je haos od naroda.

Malo mi je čudno da nije bio fokus na prokupcu. Bilo nas je dosta sa njim na astalu, ali je interesovanje ipak bilo disperzivno. Možda je to i dobro, pošto smo malo smorili narod sa prokupcem. Meni lično je suštinski važan, pa kad god i pravim neki događaj, polomim se da ih je bar dvadeset i da su „frontalni“. U Kragujevcu je sve zavređivalo pažnju, pa nema ljutiš. Uostalom, Šumadija je to, a Šumadija tek započinje stidljivu autohtonu avanturu. I ima punu podršku u tome, bar od mene.

Inače, Šumadijski vinski vitezovi me jako nerviraju. Nerviraju me zato što su super. Čak je kod njih i legendarni mebl, odnosno skalp SIMPO troseda koji ogrću, nekako najkulturniji. Zbog njih je nemoguće sprdati se sa tom retro šaradom, problematične estetike. Kako to da radim kada su i oni deo? Vinovnik je matematički najprecizniji medij u zemlji, tako da kada imate jedno da nije onda automatski ne važi za sve. Ode teorema na pi...... Pardon, na pauzu. Mnogo su to lepo Vitezovi i Vitezice organizovali. Pre salona su mi pominjali oca, a da ih (potpuno zasluženo) ne hvalim, verovatno bi mi pomenuli i majku. Bar neki... Sad bez šale, dobra je to i draga ekipa. Ako se dogodine vrati gulaš, mogu se smatrati i uticajnom ekipom!

Posle Vinitalija pre dve godine, kada mi zamalo nisu porasle sise, zbog dubliranja četvorodnevne hostese, Salon u Kragujevcu je definitivno prvi vinski događaj na kome skoro pa ne mrdnuh od štanda. I da znate da je naporno. Neke kolege iz vinarija kažu da je bolje kad je tako (puno naroda, neprestani angažman), nego kad smo sami i ničiji, što bi rekao moj dragi pokojni drug Delča.

Kažu da je bilo i pratećeg programa koji je bio dobar, što isto tako kažu. Verujem ljudima, pa ću da potvrdim da je bio i da je bio dobar. Vuk (Vuletić, vrhunski somelijer) i Miša (Cilić, koji je Cilić) znaju da drže pažnju, a imaju i čime da je drže. Drugi put kad pođe i Đole, prisustvovaću i tome. Doduše, da budem pošten, verovatno neću. Koncentracija kvalitetnih vina na Salonu u Kragujevcu i prateći program Salona nas vraćaju u prošli vek, kada žena hoće da gleda seriju, a muž fudbal. Ako je fudbal đubre, a radi mira u kući i malo primenjene erotike kasnije, alfa mužjak može i da baci oko na seriju. (Za one sa kratkim pamćenjem, kojima je ranije bilo divno, postojao je u kući samo jedan ekran, kupljen na krvavi kredit – prim. aut.) U Kragujevcu je fudbal spektakularan (izložena vina), pa serija (makar bila i Senke nad Balkanom), ipak nema šanse.

Tako da... Sve vas koji mislite da je lako praviti vina i da ostavljate utisak zlonamernim neutemeljenim lupetanjem, ljubazno molim da pokušate sami da ga napravite. Sve vas koji mislite da je jednostavno stajati za štandom i promovisati ono što je u vašoj vinariji stvoreno Božijom voljom i enološkom gimnastikom, pozivam da pazarite pola astala u Kragujevcu i odstojite smenu sa osmehom na licu. A sve vas, koji volite vina i poštujete rad ljudi koji ih prave onako kako najbolje umeju, zovem da i dogodine svratite u Kragujevac na ovaj sjajan Salon. Da je daleko manje dobar, još uvek bi bio sjajan.

 

Nenad Andrić

P.S: Fotografiju sam uzeo od Predraga Markovića, pošto nisam mogao da slikam, a Peđa je moj dobar drug i kolega!

 

Profesor Dionisije

"Da su Prle i Tihi pili Sovinjon Blan, vino bi se prodavalo neznatno lakše."

Charles Bukowski (1920 - 1994)