barell

Događaj

5. jul 2017.

Poseban tretman – Tri bogata dana

U organizaciji firme Vinart, prethodnog vikenda je u Zagrebu održana sjajna internacionalna konferencija o graševini. I ne samo to...

Graševina je sorta grožđa oko koje postoji ozbiljna polemika, pre svega zbog naziva. Doduše, činjenica je da se sve zemlje Podunavlja i bliskog im komšiluka, koje se inače bave negovanjem ove zahvalne sorte, uglavnom drže jednog, ali svog naziva. Naravno, potpuno je logično da to kod nas “ne pije vodu”, pa je utisak da su sve zemlje na prvu internacionalnu konferenciju o graševini donele svoja vina, a jedino mi smo uz vina poneli i dilemu. Jug Srbije nikada neće prihvatiti bilo koji naziv, osim italijanskog rizlinga. Sve popularniji grašac beli, sa severa Srbije, može da dobaci eventualno do Zemuna. “Dalje nećeš moći”, da citiramo čikicu iz jednog Šijanovog filma.

Ova sorta je od internacionalnih čokotnih blokbastera, verovatno poslednja stigla, recimo u Župu (Igor Luković je na radionici naveo da se to desilo između dva svetska rata, a postoje tvrdnje da se to ipak desilo posle drugog, pedesetih godina, pa i kasnije). U centralnoj i južnoj Srbiji je daleko lakše samom sebi operisati plećku na živo, nego skinuti nadimak sa familije. Gidža je stigla kao italijanski rizling i ta stvar je gotova, ma koliko se Igor i još par istaknutih vinskih znalaca i pregalaca trudilo. O gotovo drastičnim razlikama performansi italijanskog belog grašac rizlinga na jugu i severu ćemo drugom prilikom... No, da se vratimo sjajno organizovanoj konferenciji, koju je maestralno režirao Saša Špiranec.

Izuzetna prilika da preko devedeset učesnika konferencije iz nekoliko zemalja u pet činova degustira vina iste sorte (gotovo 40!?) na odlično pripremljenim i vešto vođenim radionicama je zaista privilegija. Činovi su se nizali sledećim redom: hrvatski, mađarski, slovenačko – austrijski, srpski i kao epilog, zaključni, koji je vodila MW Džo Ahern, uvažena gošća iz Britanije. Utisak je da postoji jasna, zajednička nit bukvalno svih degustiranih uzoraka, ali da postoje i određena razdvajanja, uslovljena ipak različitim podnebljima, pa i shvatanju, te doživljaju sorte od strane enologa. Ne eksperimentiše se baš previše, pošto su staze (čokot – boca) mahom utabane. Svaka sličnost sa ostalim, u svetu velikim i priznatim sortama je logična i prirodna.

Kada se malo zagrebalo po sestri statistici, uobičajenoj hostesi gotovo svakog vida prezentacije, saznali smo da je ova sorta najzastupljenija u nekim zemljama (Hrvatska, Srbija...), ali i da je u ostalim ne manjka. Taj sumirani podatak nagoni na čuđenje zbog evidentnog kašnjenja. Prijatelj Špiranec bi ovde mogao da doživi sudbinu vozača tramvaja na koga svi viču kad dođe, pored činjenice da je on i došao, za razliku od ostalih kolega koje nisu. Logičnije i pravednije bi bilo drati se na one kojih nema, pošto ih i nema, a ne na onog koji je došao. Neki drugi su to morali ranije... Ovako, čovek je to organizovao i zaslužuje apsolutno sve pohvale. Okupio je na jednom mestu proizvođače, ljude iz medija i poznavaoce vina iz nekoliko zemalja i dozvolio im da ovaj dan ne zaborave. Ako bilo ko od prisutnih posle ove konferencije ne može da potrefi graševinu u čaši, onda stvarno...

Uz domaćine, srpska delegacija je bila najbrojnija. Bili su prisutni svi oni čiji su uzorci predstavljeni učesnicima, uz podršku kolega i kako smo naveli, novinara, distributera i somelijera... Igor Luković je po običaju uradio odličan posao, pošto je ostao utisak da je ta radionica bila najživahnija, najtemperamentnija i sa nekoliko jako duhovitih upada iz publike. Ne može se reći ni za jednu posebno da je bila “davež”, ali je naša bila svakako najdinamičnija i najživotnija. Hrvatska raskoš rutine u prvoj radionici (naravno, Špiranec) se nije zaljuljala i pored hendikepa (“probijanje leda”). Mađarska je bila vrlo interesantna (Daniel Ercsey) i poučna, pošto se tu, recimo, od svih radionica najviše skapirala uniformnost, pa bi joj mogli dati podnaslov “Draž nijansi”. Slovenačka (Bruno Gaberšek) je bila “za petama” srpskoj po energiji, a i gospođa Ahern se, svojim egzotičnim izborom i nadahnutom naracijom predstavila kao neko ko “pliva u svakom moru”.

Za veći deo gostiju Vinart (nikako se ne bi smelo pored Špiraneca, zaboraviti na Elviru Belović, čija energija je proizvod šarma, idealne mase i kvadrata neshvatljive brzine) je obezbedio naknadna dva dana turneje poput one iz filma Poseban Tretman (za one koji nisu skapirali naslov). No, to zaslužuje posebnu priču i na neki način predstavlja neraskidivi deo kompletnog ugođaja. A ugođaj je zaista bio jako koristan, izuzetno kvalitetan i do zla boga (za nas, matorce) fizički naporan. Ali, da se ne lažemo, zaista je vredelo...

 

Profesor Dionisije

"Pijanstvo nije ništa drugo, nego dobrovoljno ludilo."

Seneka