barell

Vest

20. jul 2014.

Pili smo vina firme Theranda iz Suve Reke

Po rezoluciji 1244 SB UN, ako ona ikoga interesuje, pili smo vina iz Srbije, ali nismo razumeli etiketu. Tomas Mor je po proračunima poslednji čovek koji je tehnički mogao da zna sve.

Gotovo sve vinske sajamske manifestacije poprilično liče i njihov lelujavi kvalitet prevashodno zavisi od spiska učesnika. U učesnike koji uvek izazovu najsnažnije simpatije spada sjajna ekipa Vinarije Antić iz Orahovca, kao i ostala vinska sabraća iz otetog komada Srbije, poznatijeg kao Kosovo i Metohija. Vina koja prave naši Prijatelji tamo, dobro su poznata, kvalitetna, lepo pozicionirana i još lepše prihvaćena od strane vaskolike publike. Svako ko je probao bar dvadeset srpskih vina, ujedno je probao bar i Antiće. Ono što nismo probali do sada i što predstavlja mas’an upitnik je vino koje pravi „komšiluk“. Stoga privatna degustacija volšebno nabavljenih vina (Hvala Bato!) iz nekadašnjeg giganta „Agrokosova“, pod etiketom Theranda, a sa lokaliteta Suva Reka, predstavlja u dobroj meri egzotičan događaj.

Firma „Agrokosova“ je pre nekoliko decenija proizvodila verovatno najkvalitetnije sokove na ovom prostoru. Doduše, konzumirani su pod tuđim etiketama, hemijski „usvinjeni“, unutar kampanja „U saradnji sa prirodom“, iz proizvodnih centara gde voća nema ni na raketomet. Ti sokovi, uz legendarno Pećko pivo (danas „Peja“), bili su nešto najbolje u svojoj klasi. Nećemo dalje kopati po ranama i pominjati Dušanov vinovod, kao i viševekovnu tradiciju srpskog vinogradarstva i vinarstva na tom terenu. Da vidimo mi šta to pravi „nevaljali“ komšiluk danas. Inače, za vino, kriminal, muziku i ozbiljne intelektualce, ratovi nikada nisu ozbiljna prepreka razmeni. Vino iz bilo kog dela planete može da se nabavi, uz manje ili više napora.

Problem sa sortnim vinima: Pino blanom, Frankovkom i Gameom, ove firme, svakako je godište. Sve tri sorte nisu baš neki junaci u trajanju, pa se pred otvaranje ove tri boce očekivalo da su listom „pokojne“. Naime, konzumiranje godišta 2009 za ove sorte danas, ako nisu čestito istretirane, deluje kao uvod u enonekrofiliju. Bilo bi logično da su pocrkale poodavno ili kako mi to u Vinovniku volimo da kažemo, odstažirale rukovet parastosa. Vino je jedna od ćudljivijih rabota, pa je uvek bolje otvoriti bocu, nego mrsiti predubeđenja. I tako su otvorena ova tri vina vinarije Theranda iz PAP (Preterano Autonomne Pokrajine) Kosovo.

Pino blan? Belo, vitlalo pet godina po ko zna čijim rukama u ko zna kojim uslovima. Sama boja je ukazivala na poprilično dobro stanje, ako se uzme u obzir sve iz prethodne rečenice. Bila bi to boja vrlo slična boji degutantnih kajli koje valjaju senegalski ilegalni prodavci po balearskim plažama. Za one sa jeftinijim ulaznicama, skoro kao zlatna. Organ čula mirisa se takođe osećao dobro. Ima tu nekog cveća, pokušaja voća, čak i med u tragovima, uz ipak neizbežne, nežne oksidativne tonove. E sad, ukus? Pa dobro, ne može baš sve da se ima u životu. Otvaranje uz „ovo je crklo“, mirisanje „Auh, ima ovde svačega“, do srkutanja sa „Pa dobro, ali ipak može“... Svežina se i ne očekuje, mineralnost – onako ali jedva, voće zaboravljeno kod arome, jedino ukus ostaje prilično dugo u ustima. Da, prilično pitko. U klinču sa redenikom suptilnih različitih kobasica i malo prpošnog sira, pino blan ode. Valjalo bi ga probati kad je taze! Sasvim sigurno...

Frankovka? Nije neka junakinja za odležavanje, ali ova verovatno nije stigla ni da prilegne, a kamoli odleži. Bila je u toliko jezivom stanju da je ni posvećeni pijanci skloni cuclanju afteršejva, kad nema baš ničeg da se „opauči“, ne bi konzumirali. Nisam siguran da je neka radost i kad je u mnogo boljoj formi. Ali, ko zna? Vino je to, rekosmo... Ćudljiva rabota!

Game? Game over? Pa dobro, nije baš... Vidi se da se batrga. Vidi se i da ta sorta baš lepo džiglja na PAP Kosovu. Boja rubina, ali nekako zagasita, ako sme kočoperni daltonista da se okuraži i prozbori... Aroma? Ako se izuzmu elementi poprilično izgubljene borbe za život, ipak se nađe malo herbalnih tonova i nekog brenerom ošurenog voća. Ukus? Dve čaše i... Ipak ne treću. Kao i kod Pino Blana, ovo bi valjalo probati dok je živo. Prijatno iznenađenje tu i ne bi predstavljalo preterano iznenađenje.

Iako smo poznati po tome da izbegavamo bilo kakav vid rangiranja, bodovanja i ostalih subjektivnih lupetanja koja su opšti trend, ipak bi možda trebalo naglasiti da je najjači utisak ostavio Pino Blan, možda baš zato što se od njega najmanje očekivalo. Nije zgoreg probati, ali neki red mora da se zna. Koga vina sa PAP Kosova interesuju, zna kome valja prvo da se obrati: Onima koji to vino tamo prave vekovima. Ako ne znate ko je u pitanju, definitivno ste na pogrešnom mestu.

 

Profesor Dionisije

"Ambicije i buve rado skaču uvis."

(italijanska narodna poslovica)