barell

Događaj

13. jun 2018.

Mesec dana fudbalskog festivala

Da postoji izvesno nerazumevanje između vina i fudbala nije nikakva tajna. Počinje Mundijal u Rusiji i sklapanje pakta je prioritet!

Posle četiri godine, eto nas ponovo! Olimpijske Igre možda jesu globalno najveći svetski sportski događaj, ali sa svetskim prvenstvom u fudbalu se ništa ne može meriti. Pre četiri godine, fudbal beše jedino što je koliko toliko izmilelo iz senke kišnog potopa (počeo sredinom maja 2014-te). Podavili se nismo, čak se može reći da smo ojačali i naučili neke stvari. Melem na ranu nam je donekle moglo biti i učestvovanje na SP u Brazilu, ali su kvalifikacije bile nepremostiv problem. Šteta, pošto deluje da nam nekako najviše leže Mundijali u Južnoj Americi (1930, 1962). Ovoga puta – Rusija i to sa našim momcima ponovo u konkurenciji.

Prethodno finale smo najavili (i pogodili pobednika, što i nije bila neka nauka) kao borbu dve vinske sile, kao sučeljavanje rajnskog rizlinga (Nemačka) i malbeka (Argentina). Belo je tuklo crveno i titula se zasluženo našla u nemačkim rukama. Na tom prvenstvu, vinski gledano, Stari Svet je podbacio. Španija i Italija su se oprostile još u grupi, a Francuska u četvrtfinalu naletela na „surove Švabe“ i spakovala se, kako i priliči. Italija je nastavila kontinuitet brukanja, pa je neće biti u Rusiji, a Španija i Francuska se ovoga puta pojavljuju u ulozi favorita iz manje ili veće senke.

Na Mundijal poslovično najbolje odreaguje pivska mašinerija, zatrpavajući medijski prostor svojim reklamnim kampanjama. Nakaradna teza da je fudbal – pivski sport isključivo, što je sve samo ne istina, plasira se po svim mogućim kanalima. Vino tu nema mnogo šanse. Nemaju čak ni kraft pivare. Instrumentalizovanje (ipak u pozitivnom smislu) Bjelogrlićevog sočinenija, baziranog na epskom podvigu momaka iz Srbije 1930-te u Montevideu i nezabeleženoj pljački koju smo tada doživeli, pospešuje kohezioni faktor. Kada je regularno, svi imaju šanse, a pravda bi trebalo da duva u jedra oštećenih sa prethodnih prvenstava. Obećava se najpravedniji fudbalski turnir ikada.

Vino je dar prirode koji sam po sebi ima najizraženije kohezione kapacitete, što se pokazalo i kroz određene crtice iz prošlosti. Dešavalo se i progonstvo vina u trenucima kada je državi bilo baš bitno da rasturi porodicu (posle II rata), o čemu smo u više navrata pisali. U međuvremenu (između dva Mundijala), neki naši klinci su na Novom Zelandu postali prvaci sveta, upravo na temelju porodične atmosfere u svlačionici, što je Paunovićeva zasluga, bez sumnje. Deluje da je ta atmosfera stigla i u svlačionicu seniorskog sastava. Kažem, deluje, a nadam se da jeste tako. Ponovo imamo u dresu Srbije momke koji znaju kako se postaje prvak sveta, što bi trebalo da bude najozbiljniji adut. A i vinska smo zemlja, pa se potencijalni zajednički uspeh, nekako uklapa i čini logičnim.

Kad smo već kod uklapanja, logično je da malo potpomognemo boljem doživljaju utakmica, kroz konzumaciju odgovarajućih vina. Ako izbacimo ono banalno, podrazumevajuće i dosadno do zla Boga – Pijem ono što mi se sviđa, bojim se da ne ostaje puno toga. Vino uz fudbal je potencijalna mina, prevashodno zbog nemogućnosti da se sagleda kvalitet i scenario utakmice koja se očekuje. Međutim, posle desetak minuta već stvari postaju jasnije. Stoga bi najbolje bilo sačekati desetak minuta (uz neko penušavo vino, svakako) i onda reagovati. Ako je utakmica tvrda i taktička (poslovično kompletno prvo kolo po grupama), onda tu ima smisla neko izbalansirano, snažno crveno vino. Stihija na terenu i dinamična igra su nekako više za uz belo, mineralno i voćno. Ako ne možete da procenite, onda se bacite na autohtone sorte, koje su dimenzija za sebe. Ekipa Vinovnika će svakako naše momke pratiti uz prokupac, šaljući im najbolje moguće metafizičke vibracije.

E sad, kakve su nam šanse? Kao prvo, ako želite daleko da dogurate, morate dobijati sve. Dve najveće prepreke su nam Brazil (u grupi) i Nemačka (potencijalno, u osmini finala). Za prodor među osam najboljih, potrebno je dobiti samo jednu od te dve reprezentacije. Inače, od svih fudbalskih velesila, nekako se na Mundijalima još i najbolje snalazimo sa ova dva džina. Razornija mina su nam neke manje poznate reprezentacije koje častimo svojom galantnom „lako ćemo“ strategijom. Ako ćemo bilo kako sem „lako ćemo“, onda verovatno i hoćemo. Verujemo u momke!

Od favorita, koji su već predosadni i podrazumevajući, uglavnom su tu oni koji su Mundijal već osvajali. Turnir dugo traje i moguće je da neko bljesne, ali za rezultat je ipak potreban kontinuitet dobrih igara. Moj lični favorit je Belgija, koja je u potpunom šoku što ne igra protiv Bosne (večito zajedno u kvalifikacijama), a zdušno ću po običaju navijati za sve afričke reprezentacije (sem protiv Srbije, eventualno). Da Serhio Ramos Haradinaj nije lomio ruku najboljem fudbaleru danas (Mohamed Salah), verovatno bi i Egipat dospeo daleko, mada Argentinac Hektor Kuper na klupi ne garantuje baš neku zabavu. Doduše, svaka prognoza globalnog fudbalskog takmičenja završava najcitiranijom izjavom (uz „baru i krokodile“ Bate Trlaje) Gerija Linekera: "Football is a simple game. Twenty-two men chase a ball for 90 minutes and at the end, the Germans always win." Za početak, da im pošaljemo mi Brazil u drugu fazu... Napred, Srbija!

 

Profesor Dionisije

"Danas se uopšte ne isplati imati pare!"

Snowy White