barell

Lično

20. decembar 2018.

Da se koske vrate u ravnotežu

Odlazak na degustaciju i prateći incidenti

„Ja samo da te podsetim!“
Dejan Maslovara, moj drug, ima običaj da me pet puta zove istim povodom. Hobi mu je nedopuštanje zaborava u kontekstu važnih degustacija.
„Dolazim, dosado...“
I krenem tako na degustaciju, a ’ladnoooo... Sve blenući usput u šareni ekran telefona nađoh se u blizini Franša, gde tradicionalno pretrčavam na 47 ili 48. To su autobusi koji vode do duboko u unutrašnjost zemlje (Jednom davno sam se ozbiljno zaljubio i oblentavljen seo u neki od ta dva autobusa. Tek na poslednjoj stanici shvatih da nemam ličnu kartu, pasoš, ašov, rezerve hrane...).

Tangenta na Marakanu uvek prija, pošto se ide ili u vinoteku na nešto interesantno ili neretko u pohode Avali, sa veselom družinom iz kraja na roštilj. Autobuskoj stanici uvek prilazim sa iste strane, pre trafike. Zašto sam tog dana rešio da idem oko trafike, sam Bog zna. I siguran sam da se smeje...

Sneg napadao kao za dnevnicu, a pada i dalje. Sa obe strane trafike naslage belog sranja. Krećem okolo (od ulaza u Franš) i osećam kako mi preko čizama sneg kvasi početke čarapa. Zajebano. Nemam običaj da na degustacije idem slinav, a maramice nisam poneo. Znači, valja kupiti paketić dva... Gacajući kao muva po šampiti, ugledam slobodnu teritoriju ispred šaltera trafike. Rešim da naglo iskočim iz snega, pošto je baš tu čisto. Bljuzgavica se ne kotira baš naročito kao odskočna daska, pa je odraz objektivno bio bedan. Dočekam se na levu petu i to na čist suv beton. Ja sam mislio da sam se dočekao na petu i mislio sam da je suvo. Led je đubre providno, a peta ima oštru ivicu!

Proces samouništenja dalje teče ovako... Dok sam se raskrečavao sa velikim šansama da prvi put u životu napravim špagu i ostanem trajno u tom nedoličnom položaju organizma, kroz glavu su mi prolazile razne stvari. Setio sam se impresivne situacije sa polazne stanice 16b u mom rodnom selu, Bloku 45. Strašno sam žurio u školu. Kada vidite bus na početnoj stanici koji kreće, znajte da će otići i da vi sigurno nećete stići tamo gde ste se zaputili. Zlokobno „Pssssssss“ (onomatopeja zatvaranja vrata) zvuči vam tada kao dezodorans u gasnoj komori. Smrt! Zato se na „Psssssss“ uleće makar i kroz staklo. Kada krene zvuk, imate dve tri sekunde da se ukrcate, ili... Čuo sam taj užasni zvuk i odrazio se par metara pre autobusa. Leteo sam, leteo i leteo (spavaš li mirno Bobe Bimone?)... U tom letu sam osetio kako se iza mene zatvaraju vrata. Bio sam spasen, bio sam u busu i neće me maltretirati baksuz iz biologije što ponovo kasnim.

Svaki let ima sletanje, što ne mora čovek biti prepametan da zaključi. Platforma autobusa kao platforma aerodroma? Da, kad je odraz dovoljno jak. Zapeo sam neodraznom nogom na kraju leta o stepenik i promenio kurs sa skakućućeg deteta koje ima izraženu želju da nenajebe u glavati žuti torpedo. Uspeo sam da glavu razbijem o šperploču savremenog autobusa iznad sedišta. Da sam bočno potrefio sedište, verovatno bi mi ostala prirodna šajkača. To mi je tada prošlo kroz narušenu strukturu glave...

Nisam smeo da dopustim lomljenje. Dok mi je leva peta imitirala socijalnu sličugu, a kompletna desna noga lepršala kao da mi je samo taj deo tela otrovan (babinim sanitarno sumnjivim kolačima), pokušao sam refleksno da se uhvatim za bilo šta. Čelična ograda kojom se trafika noću brani od delikvenata je dobar izbor. Kada ničeg drugog nema, čak je i odličan! Još da je fiksirana... A nije bila. I pakao se nastavlja... Prethodno akumulirana kinetička energija u saradnji sa lelujajućom metalnom ogradom i vi delujete kao barjak koji se otima vetru. Udarao sam levo desno... Da se ne bih smirio i završio neoštećen, Bog je poslao i košavu. U Beogradu je jako glupo kad je već mnogo hladno da ne duva i košava. Nikada nije dovoljno loše da ne bude još gore. Koprcao sam se na vetru kao upecan, udarajući na sve strane.

Gospodin koji radi u trafici je prepadnut izašao napolje i posmatrao me.
„Da li ste dobro?“
Šta reći kada u fliperu imitirate kuglicu, a pitaju vas kako ste!?
„Evo nisam loše, malo se udaram...“
„Pa zašto? Jeste sigurno dobro?“
I dalje sam se vijorio na metalnoj ogradi i usput lomio nožne prste u pokušaju da obustavim radnju.
„Nisam siguran da sam dobro, ali ću se potruditi da budem. Inače, ja nekako uvek u ovo doba ovo radim, ali samo kada je klizavo i dovoljno hladno...“ (pokušao sam da budem šaljiv)
„Da li ste dobro i da li vam treba pomoć?“
Dok sam se bacakao na sve strane pokušavajući da ne zabavljam narod na stanici, koji bi se više smejao da je bilo manje hladno, malo sam bolje osmotrio čoveka koji insistira na pitanju o mom stanju, bez jasne želje da akceptuje odgovor. Reaktivirani penzioner, sklon vinjaku, nesklon traumatičnim situacijama ili vrhunski glumac oguglalosti...
„Potrebne su mi maramice, čim rešim ovo udaranje levo desno i malo gipsa da imobilišem izlomljeno. Cenim da gips nemate u asortimanu i zato ćete mi dati dva paketa maramica čim zauzmem ravnotežni položaj.“
„A?“
„Molim vas dve pakle maramica...“
Košava je duvala i dalje. Čak mi se učinilo da je naišao i neki autobus. Neko je išao svojim putem, neko imitirao oscilator... Možda je ipak trebalo da ne idem tom stranom i da se oslonim na fakt da Maslovara sigurno ima bar salvete? A možda je trebalo da se prepustim gravitaciji odmah, ljosnem na dupe i izbegnem ekspandiranje blamaže?

Oscilacije su uvek prigušene sem u idealnim uslovima. Udaranje o ogradu je jenjavalo, a bolovi proporcionalno rasli. Na kraju, kraj. Stadoh, kupih maramice i još jednom odgovorih na pitanje da li sam dobro. Najbolje što vam se u tom slučaju može desiti je da se autobus stvori odmah i da zanemarljivo mali broj svedoka vaše idiotske radnje u isti uđe. Tako i bi. Čak mi se niko nije smejao, što je zapanjujuće. Stigoh u vinoteku (koja naravno ima salvete, pa i maramice)!

A šta je to bilo toliko važno da posle lomljave nogu i ruku ne oteram sve u tri lepe i vratim se kući? Bila je to prilika da se prisustvuje radionici Ivice Matoševića, čoveka koga sam najviše u životu pominjao, a da ga ne upoznah lično. Dobro, uz Mišimu i Isaka Njutna. Zašto? Pa zbog dobre prakse... Gospodin Matošević je „kolovođa“ jedine brendovske instalacije vinske sorte sa ovih prostora. Naravno da je u pitanju Istarska Malvazija. I naravno da je doneo svašta...

Kada vas ruska Lada dočeka na forhend i razbijete glavu o ivičnjak (radio sam i to – prim. aut.), u prvo vreme od šoka zaista ne boli ništa. Degustacija silnih Matoševićevih vina je dakle, započela bez bolova. Preko penušavca (Barely Legal, 2014, odličan), redenika malvazija (Alba 2017 – mlado i potentno, Alba 2006 – apsolutno impresivno, Alba Barrique iz 2010-te i 2006-te, Alba Robinia 2012) do dve bele Grimalde, kao i Grimalde crvene iz dve godine. Impresivno u svakom smislu. Da muški odrađena inoksna vina komotno preguraju deceniju, prestao sam da se čudim nedavno, na radionici Šardonea Kovačević...

E sad, da li vino leči, zaista ne znam. Da život uz vino daleko manje boli, to već pouzdano znam. Ako izudaranom rukom rutinski vrtite čaše i u njima njušite dobar deo severne Istre (uključujući i prebogatu istoriju), pa vam uvodno autonasilje odlazi u treći plan, onda to o degustaciji govori više od bilo kakve prateće naracije. Priča o Istarskoj Malvaziji se bez Ivice Matoševića ne može nikako u celini ispričati, mada on lično uopšte ne insistira na sopstvenom angažmanu. Bar ne u meri koja bi bila realna. Verovatno je i u tome neki segment tajne, za neke nove sorte i neke nove ljude koji bi trebalo da te priče pokrenu... Dok ovo pišem, bole me sve koske. Valjalo je i njih vratiti u ravnotežni položaj, a prava priča o Vinariji Matošević i njenom globalnom značaju (nezaobilazna stavka na vinskim kartama eminentnih svetskih restorana) će tek uslediti. Ovo je samo uvod, ma koliko dugačak bio...

 

 Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Gledajući kako se u najgorim mukama unutar ogromne bačve davi poslednja supruga njegovog strica, mali Džonatan reče - U vinu je i strina!"

iz romana "Svedok fermentacije", anonimni autor