barell

Lično

18. septembar 2017.

Šta ćeš ti ovde, Šone

„Širok osmeh na mom licu. Stigoh u Miličinicu!“ Nije u pitanju hit, već stihovano ispunjenje davne želje. Vinarija Pusula!

Jednom davno, imao sam druga koji je i đubre bacao tek kada veže kravatu. I ta kravata je morala biti vezana perfektno, inače... Taj i takav došao je, takođe davno, premijerno kod mene na gajbu i pretrpeo lakši stadijum šoka. Kao i svi koji odrastaju u nekom obliku muzej stana (oni stanovi u kojima se ne vide jasni znakovi života: cakum pakum – prim. aut.), bio je propisno zblanut. Konfiguracija stana u kome sam odrastao je tradicionalno predstavljala mizanscen nakon nuklearne žurke militantnog korejskog buce. Mister Proper bi me samo pogledao i rekao: „Terajte se u pi*** materinu i ribajte sami!“, te odlepršao u gluplju reklamu. Za razliku od stanova u kojima deluje kao da je pala bomba, kod nas je sve izgledalo kao da je pala, ali i eksplodirala. Sabrani ali raskupusani Po, dres sa basketa, neki papiri, zabranjeni Đuretić, Alan Fordovi, kasete, čarape za izlazak, diskovi, različite novine, Kobemov Spektrum, raspareni set šrafcigera, moj neki pokušaj drame, Grgin formalni povodac, Di Meolin Elegant Gipsy (i ploča i kaseta i disk), malo Pitera Grina, neke nalepnice, najdraža piksla, manje drage, a jednako pune piksle, Ivanovićevi Arizani, tri šolje sa „Sahara“ ispucalim socom unutra, tastatura koja se jedva vidi... Cinik bi ovde pitao: „Da li su se izuvali da ne isprljaju cipele?“ U svakom slučaju, pogled na moj radni sto je zahtevao oznaku 18+.

Nakon nekoliko dolazaka adaptacije radi, moj drug je najzad rekao: „Vidi! Jasno mi je... Ko se ovde oseća dobro, on te ujedno i kapira. A ko se ne oseća dobro, koji će ti moj (tvoj)?“ Ako ćemo potpuno iskreno, a na Vinovniku smo uvek iskreni i pre svega pozitivni, onda je fer da priznam kako je ovo reklo nekoliko dragih mi ljudi. Dakle, mnogi su ušli, a dragi su se vraćali.

Osećaj da ste negde dobrodošli spada u uzak krug veličanstvenih i neopisivih osećaja. Doborodošlica je, između puno toga ostalog, jedan od ključnih razloga potpunog ulaska u svet vina. Ako ste prenaglašeno emotivni, tim bolje. I tim jače! Ovde imamo taj slučaj.

I nisam ni video ljudski ko me zove. Ženski glas. „Šta radiš sutra i hoćeš li da jedeš prase?“ Hmmm... Odvojim telefon i vidim: Dijana... Jedna je Dijana. „Izgleda da onda sutra jedem prase...“ Dijana se ne odbija, bez potvrde iz Urgentnog Centra da su vam creva još uvek u Kolariću – Paniću čvorovima. „A gde ga jedemo?“ „U vinariji!“ „Jedemo ga definitivno...“ Kako starim, sve više osećam strašnu moralnu provaliju kada su u pitanju pogromi predpubertetskih papkara, ali još uvek nemam snage da prelomim i pređem totalno na bižuteriju (pečurke, grašak, krompir...).

Miličinica je selo na pola puta Šabac – Valjevo i moj apsolutno najstariji (po stažu) prijatelj Vlada za njega tvrdi da je u pitanju raj. Miličinica ne može biti raj, pošto u raju nema kontrolisane električne energije i to je samo dodatni plus za ovaj deo sveta. Dom Vinarije Pusula je nešto što već godinama želim da posetim i konačno, eto me. Najzad na izvoru, u vinariji koja flašira sortni kaberne fran i čiji rad pratim od samih početaka. Falio nam je i ovaj vid konekcije, pa smo ga na obostrano zadovoljstvo ostvarili. To što se sve dešava u sred berbe, samo dodatno pojačava efekat. Uostalom, tada vinarija najviše i živi, suštinski.

Vina vinarije Pusula potpuno odišu posebnošću, karakterističnim šarmom ponosnog i raskošnog podneblja, ali i profesionalizmom. Prepoznatljiva su i ne odaju utisak da se proizvode u „stegnutim uslovima“. I to uopšte ne vara. Komotni uslovi za rad i neposredna blizina lepih vinograda, uz snažnu vezu zaposlenih sa onim što rade, osećaju se na svakom koraku. A imaju i kuče, što je indikativno za sve nas, iskrene ljubitelje svih pasa. Pogotovo što nije u pitanju „ski pas“ (kuče na lancu). Empirija i više nego jasna: Da nešto ne valja, kuče bi otišlo. Ovome ne pada na pamet pečalba ni u susednom dvorištu, a kamoli drugom selu.

Vinogradi vinarije Pusula se nalaze na nekoliko položaja i u odličnoj su kondiciji. Izvestan gorštački karakter na neki način nadomešćuje plodnu (u vinogradu mana) zemlju. Ovo je kraj u kome sve može i ne mora. Kada se natera da mora, ne buni se. Stoga Pusula vinogradi spadaju u retke u našoj zemlji koji kao da se savršeno zabavljaju svojom pozicijom i mikroklimatskim uslovima. Redovi govore između sebe, pa bi se moglo reći da imamo pravi primer komunikativnih vinograda. Gotovo da se bodre. Vrlo čudan osećaj, majke mi.

Neću sada o nagradama (a ima ih, na izvol’te), pošto mi je ipak osnovna impresija paket: vinogradi, vina, gostoljubivost i vinarija kao takva. Puno toga fermentiše, nešto odležava, nešto se puni, dosta toga etiketira, a ima i pakovanja. I sve se to dešava u savršenom miru stvaralačkog zanosa i kontrolisanog haosa. Zbog nemogućnosti (strpite se) da poput proizvodnje, u perfekcionističkom maniru primaju goste na planska druženja sa jasno projektovanim degustacijama, još uvek se ne ide masovno u Pusulu. Radovi na degustacionoj sali i pratećem smeštaju su pri kraju, koji se jasno nazire. Uskoro ćemo u zemlji imati još jedno, potpuno drugačije mesto, koje nije ni Fruška Gora, ni Župa, ni Šumadija, ni jug... Na sva popisana srpska bogatstva stiže novo. Autentična priča Zapadne Srbije u svoj svojoj raskoši: Vinarija Pusula!

Što se tiče naslova, on je vezan za naslovnu fotografiju. Jarac iz komšijskog dvorišta me je posmatrao u vinogradu, sa mešavinom podozrenja i podsmeha, podcersko ispitivački. Zadatak mi je da se i on navikne na mene. Poslušaću druga sa starta teksta. Osećaću se dobro i domaće u tim vinogradima, gde mi je zaista bilo više nego prijatno. I kao što je na jednom zidu u Smederevu pisalo: „Mafija ubiVa!“, mogu reći da je neki oblik leda u Miličinici probiVen. Jedva čekam sledeći poziv. Prase je irelevantno, mada sjajno beše...

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Kaže se katkada za kritičare, da ne pročitaju do kraja delo o kome su prinuđeni da pišu. Da bi se znala sorta i kvalitet vina nije potrebno popiti celu bačvu."

Oskar Vajld